Poslednji tango u Parizu

Published on 23:30, 05/23,2016

Velike su razlike između ljudi u staroj Evropi, koja se velikim delom urušava u svoju sve više praznu školjku, koja otvorena traži od vremena, da spere još ono nekoliko tragova života naroda koji su i ne tako davno doživljavali svoju apoteozu.

Da je svet u istom vrtlogu kao Evropa teško je prihvatiti ali je očito taj istorijski momenat danas prisutan u svim predelima sveta bez obzira na rasu,religiju ili ideologiju.

Francuska kao država nacije, koja je prva u zapadni krst zabila eksere francuske revolucije "egalite, liberte, fraternite" , koja je Napoleonom ponela neki samosvoj Evropi strani miris lavande, koja se još pre tih pomaka toliko usudila da u južnom francuskom gradu imena Avignon sagradi i smesti pored reke Ren drugi Božji grad koji je bacao zemaljski prah na cipele Rimskog Vatikana danas je primer izumiranja nekada velikog i posebnog naroda velikih pisaca, filozofa,umetnika.

O veličini i lepoti pređenog puta ostao nam je tek francuski jezik, po mnogima jedan od najlepših jezika svetske riznice,kojim se svojevremeno tako bahato i uzvišeno služila i aristokracija Ruskog dvora.

No danas u tom je narodu vera več izgubljena, Pariz nije ono što je nekada bio kao što ni francuski šampanjac ili hleb nije više nešto posebnog , nešto francuskog.

Šansone su danas postale plagiat velikih i nedostižnih originala, Marseljeza u putničkom jevrejskom karavanu izgubljena melodija, koliko je bilo poziva ne tako dalekih koji su danas zamrli u tom izgubljenom i umornom narodu.

Niko više ne viče : " J acusse " ili ne priznaje "les Miserables", niko više ne razume zašto su oni hteli svog Papu, svog direktnog naslednika Sv.Pavla ili šta su oni radili u Africi, Americi, Aziji...zašto su njihovi vojnici svojevremeno izabrali "poslednjeg japanskog šoguna" i povukli se njime iz Tokija u Hakodate,da tamo skupa sa poslednjim samurajima sahrane veliki i u malo naroda dostižan ideal hrabrosti i plemenitosti.

Kako je ginula njihova vera u Boga u njima se gubio i ratnički duh a sa njima i srž koja je vrlo brzo nestajala iz njihovih života.

U takav osokaćen i tužan svet okićen još uvek lepotom francuskog jezika dolazi i jedan balkanski putnik, poslednji gladiator, poslednji čovek iz naroda, koji bi u svojoj veličini nadvladao i samog Cara, da ga Balkan ima Njegov je korak još uvek smeran a njegova želja po vaskrsenju vere u pobedu još uvek blagosiljana Hristovim blagoslovom . On je poslednji veliki šampion, poslednja živa legenda " belog sporta" za koga su Bogovi odlučili, da ove godine apoteozu ne tek njegovog sportskog puta več ujedno i celog svetskog sportskog zbira postave u grad melanholije , u grad šansone, vina i ruže. U grad Pariz koji če u početnim letnim danima biti spreman da primi največeg tenisera svih vremena Novaka Đokovića, Srba pravoslavno slavjanske duše, balkanskog putnika, koji ove godine odlazi po poslednju krunu koja mu treba, koju najviše želi, da osvoji sve što se osvojiti ovozemaljskim životom može a koju će mu Bogovi zato najteže i dati.

Poslednji tango u Parizu spreman je za Noleta, on ako ove godine ne uspe , da osvoji titulu francuskog glavnog grada neče biti u priliki nikada više , da to učini bez obzira dali mu sledeće godine i sam Šostaković sa svojim Valcerom broj 2 bude kročio put prema tronu.

Posle odlaska poslednjih svetskih asova sa pozornica fudbala ( Maradona),košarke ( Jordan), šaha (Anand),boksa(Tyson),gimnastike( N. Comaneci), hokeja (Tretjak,Gretzky),Formule1 ( Sena , Schumacher) golfa (T.Woods), Suma ( W.Masaru),biciklizam (Pantani)...na svetskoj je sportskoj pozornici ostao je tek jedan jedini as, poslednji čovek koji uzima veliki nenadmašni naziv Spartacusa, poslednji i ujedno najveći Novak Đoković pred kojim je najteži turnir njegovog života u kome će pokušati da nadmaši đavolje smicalice i po poslednji puta odobrovolji Bogove sa neba koji če svakako doči na taj veliki sportski događaj koji bi trebao, da se zapiše u istoriju sporta kao poslednji veliki meč u kome je jedan takmičar nadvisio svojom pobedom sam sport iz koga je iznikao i ušao u legendu još za vreme života.

Pariz i Roland Garos će tako završiti ne samo sportski put legende tenisa već ujedno i celog ovozemaljskog sporta.Možda je zato "beli sport" i izabrao Pariz kao svoje poslednje konaćište.

Ali dali će Nole pobediti i postati polubog to ja ne znam, sport se dosta udaljio od mene ali ja mu želim da pobedi u poslednjoj velikoj sportskoj bitki svetskog sporta.

Želim, da izađe kao pobednik iako bi "čovek" zbog opštenitog stanja u sportu zavredeo poraz. Ako bude pobednik gledati ćemo reinkarnaciju poslednjeg Spartacusa, gladiatora koji je zapao za oči i samom Nebu.


Let usamljene ptice!

Published on 23:20, 05/05,2016

                                                              I.                                                                                

Staroverci ili pravoverci su uvek pobuđivali moju pažnju doduše ne onih koje je Katarina Velika prognala na Istok Sibira već onih koji su do dana današnjeg zadržali iskonsku pravoslavnu veru. Njih nema u urbanim sredinama več pre svega u udaljenim odbačenim sibirskim prostranstvima. Kao heretik ja sam jedino u njihovim očima i njihovim crkvama otkrivao Boga u najlepšoj duhovnoj slici.Jedino sam među njima otkrivao iskru vere koja se palila u mojoj svesti tražeči put do moga srca no taj je put ipak Bogu na istinu ostao zatvoren iako sam u toj iskri ja bio najbliže Bogu, najbliže Hristu.

Ljudi koji su stolećima bili proganjani samo zato jer su zadržali stare tradicionalne oblike pravoslavja tek su nedavno u Rusiji primljeni sa poštovanjem i nelagodnošću iako se bojim, da je i tu posredi bolest suvremenog uma, koja se zove hipokrizija.

"Staroobrjadčestvo" se pojavilo godine 1666, kada se ono odvojilo od ruske pravoslavne crkve, koja je pod Patriarhom Nikonom doživela reformaciju.Raskol je ostao do dana današnjeg iako se u osnovi sa današnjeg stajališta promenama nije ulazilo u srž hriščanskog sveta.

Sibirsko selo Petropavlovka sa Vissarionom kao mesijom poseban je aspekat današnjeg ruskog verskog života. Njega ljudi udaljeni od Petropavlovke smatraju ludim a njegove sledbenike kao nastrane i veri opasne. To što ti ljudi ne primaju novac ni bilo koji vid materialnog bogatstva poslednjih je godina trn u oku i suvremenom društvu koji sve više steže obruć oko nekada daleke i od svih zaboravljene Petropavlovke.

 

                                                           II.

 

Glavni grad pokrajine Buryatija Ulan Ude južno od Bajkalskog jezera ostao je pošteđen svih tih razmimoilaženja ruskog duha. Veliki grad sa velikom skulpturom mlade Mongolke kojoj kosa vijori pod udarcima hladnog vetra dočekuje svakog putnika, koji dolazi u poset tom gradu mnogih kontrasta tradicionalnog i modernog, ruskog i mongolskog, sibirskog i svetskog.

Ako mislite, da vam je dovoljan srpski pasoš pa da prođete bez neprilika u tom gradu prevarili ste se ne zbog Mongola, oni idu svojim putem i ne primećuju vas.

Rusi znaju za našu dvoličnost, znaju za "obraz" i našu demokratiju i što je najvažnije ne veruju nikome pa možete brzo proći kroz ruke nekog sibirskog "Ljuba Zemunca"ako se isuviše vremena krećete kao turista, jer tog zanimanja Rusi u Ulan Ude ne shvataju.

Ja sam bio gost nekog kineskog hotela pored kojeg se u suterenu nalazio restoran nekih ruskih ekstremnih nacionalista. To što sam odlazio na večeru svako veče u taj ruski restoran do kojeg je vodilo oko dvadeset stepenica duboko ispod zemlje smatrao sam za ništa tako opasnog ali moje simpatije prema balalajki nisu bile primljene sa strane lokalnih ruskih momaka jednakom merom pa su se tako jedne noći poređali po stepenicama dok sam ja ništa naslućujuči izlazio iz lokala.

Tamna noč i neka ruka ispred mojeg tela probudila me iz duboke misli.Pogledao sam u lice nekog mladog Rusa koji pak nije gledao u mene več gore prema izlazu gde su se onog momenta zadesila dva policajca. Shvatam šta je posredi i prolazim pored njih dok me gledaju oči kako jednih tako i drugih.

Tek ispred ulaza u Hotel shvatio sam kakvu sam neverovatnu sreću imao.

Več sutradan čekajući taksi ispred Hotela zaustavlja se jedan beli đip pored mene.Neki momak na ruskom jeziku dovikne mi : " Nemoj više ikada da te vidimo , da ideš ovom našom ulicom"

Gledam za belim đipom i ljutito razmišljam, da povičem : "Ma ko vas jebe" ali ostajem bez reći, okrenem se prema Hotelu i preletim pogledom nekoliko desetina prolaznika, koji su čuli pretnju no niko ne gleda u mene. Preko ulice na vrhu neke višekatnice varioci su zavarivali neke delove. Mislim sam u sebi , da mi je to rekao neko drugi negde drugde ali u Rusiji i to ovde... u nemoći shvatiti položaj podižem ruke u visinu kajša i ostavljam ih tamo.

Ulazim u taksi i razmišljam o svemu , grad u kome nisam sa nijednom osobom progovorio napao me direktno i ultimativno. Tek tada shvatim sa olakšanjem da je to zapravo moj poslednji dan u tom gradu, dali slućajno ili ne, zadovoljan sam bio time jer da bi nekome objašnavao nešto što ni sam nisam znao šta i kako nije imalo smisla već tek veliki rizik.

Poslepodne sam proveo na sasvim drugom kraju grada u kvartu gde među niskim drvenim kućama nisam osećao više one nervoze.Prolazeči niz neku ulicu skrenuo sam levo prema nekom platoju na kraju gradskog naselja sa koga se mogla videti beskrajna stepa koja je vukla svoj pogled prema dalekoj Mongoliji.

Krivudava reka nepoznatog imena prolazila je desnim rubom doline i gubila se negde u daljini jednobrazne pokrajine. Sunce nije moglo, da ogreje telo u kojeg se uvukavao hladan vetar. Nekoliko pasa lutalica ležalo je nekoliko koraka od mene ne obračajući pažnju na moje prisustvo. Tu i tamo neki bi Rus došao na taj isti plato zagledao se u daljini tren dva i otišao dalje svojim putem. Ja sam sebi uzeo ceo sat druženja tom divljom i neobuzdanom pokrajinom razmišljajuči o prošlim vremenima.

Rano ujutro sledećeg dana već sam putovao prema selu Гуси́ное О́зеро koje se nalazilo tek jedan dan hoda do Mongolije. Prolazio sam kroz neke gradove, malena sela, izdvojene usamljene farme, napuštene dače...

Ka tom jezeru vodila me želja, da vidim mesto gde je bio postavljen prvi budistički hram u Rusiji. Vuklo me to mesto koje je pre nekoliko stotina godina nekome dalo znak da sagradi prvi hram budizma u Rusiji. Hteo sam da vidim planine, jezero, sunce kako zalazi, da osetim vetar, da možda vidim neko staro drvo, stenu, reku...da otkrijem tragove prošlosti.. Čitajući da je stari hram izgoreo podsetio sam se hrama Zlatnog paviljona u Kyotu kojeg je zadesila ista sudbina.

Surova klima sa beskrajnim usamljenim pejsažima prolazila je ispred mojih očiju u žutom taksiju koji me vozio planinskim napuštenim zapadnim putem prema odredištu. Stotine nekada malih dača ispred kojih su još pre dvadeset godina gajili kartošku ( krompir ) bilo je napušteno. Ni jedna dača nije bila očuvana, sve do poslednje napuštene.

Na nekom uzanom puteljku vidim dve žene i muškarca, mongole, nose neke torbe u ranom poslepodnevu.Pitam vožača taksija, gde to oni idu ? Idu kuči? A gde im je kuća-Tamo u onim planinama.Pogledavam u njihov polagan korak koji je delovao poput pandinog uspavanog pokreta. Niko od njih troje nije se okrenuo prema našem vozilu več su u svom svetu kojeg su nosili polako odlazili prema svome domu koji je bio u dalekim planinama do kojih je trebalo pešaćiti pola dana. Grad guščijeg jezera gde sam bio upućen a odakle su oni došli sa namirnicama bio je iza njih udaljen deset kilometara.

Grad ili bolje reći selo me dočekalo tišinom, čuo se neki radio iz nekog dvorišta , jedna udaljena motorna žaga te suštanje vetra.Ušao sam u kompleks budističkog hrama u kome nisam video nikoga. Lanac planinskog sveta polukrugom zatvarao je pogled prema Mongoliji. Stajao sam tamo i posmatrao krajolik oko mene, nigde traga ikakvog života, sa leve strane na brdašcu pored sela stajala je poveća borova šuma sa raznobojnim trakovima koji su šuštali svojim porukama ispisanih želja , nekoliko se kotrljalo pored mojih noga no nisam mogao, da ih dotaknem jer sam znao da sadrže tuđu a ne moju želju.

Više stojim negoli šetam i tražim čoveka , bilo koga ali ga ne nalazim ni posle ugovorenog sata obilaska. Selo kao mesto duhova te veliki budistički kompleks primili su me i ispratili bez ijednog čoveka.

Ulazim u taksi gde me vožač pita : Dali idemo nazad? Da! odgovorim, idemo nazad!

Prolazimo istim putem, kojim smo došli. Na vrhu planine ispred zavoja tražim od vožača da stane na vrhu planine sa koje se pružao pogled na jezero i selo.

Udaljujem se od automobila , sedam na nekl veliki kamen te posmatram krajolik izgubljenog sveta. Ni sa perspektive koja mi je pružala potpuni pregled pokrajine nigde ne zapazujem ikakvog traga ljudi. Osećam hladan provetarac, led se još nije povukao sa krajeva jezera iako je početak maja . Osetim neki nemir u sebi. Osluškujem i promatram krajolik, među sivo žutom stepom vidim tek jedan maleni zeleni bor.

Posle urbanog nasilja samoća me umiruje i vraća nazad u naručje čoveku.

Kroz krajolik kojim prolazi tek zvuk usamljenih vetrova začuje se neki cvrkut usamljene ptice koja proleće ispred mene spuštajući se prema dolini. Čini se kao da žuri da prestigne hladnoču koja se polako počela spuštati na dolinu koja se več pozdravljala poslednjim sunčevim zracima.

Vreme je bilo za polazak, nisam tada mislio, da ču još ikada posetiti ovaj surovi odbačeni kraj u kome nisam video ijednog čoveka. No neki puta čovek odlazi negde zbog pitanja a neki put zbog odgovora.

Let usamljene ptice koja me možda oslovljavala samo njoj znanim rečima možda je značio znak da ču ja još jednom doči tom svetu.Da onaj pogled za kojeg sam tada smatrao, da je moj poslednji pozdrav to nije bio ni u jednom smislu.

Dali je tome kriv odgovor ili pitanje, to zna tek ona usamljena ptica, koja me od živih i neživih bića Гуси́ное О́зерa jedina tada, tamo pozdravila i otpratila na putu koji je baš tako kao njen let bio usamljen i dalek i koji će se ovog leta suprotno mom očekivanju ponoviti.