Slovenski marš i odricanje žrtvi
Dakle srpski vojnici su vec bili tamo gde je trebalo, da budu ali se posle ispostavilo da su neki politicki pritisci sa strane bili toliko veliki, da se nije isplatilo ocuvati zadatu vojnicku rec. Nisam upoznat sa pojedinostima ali je u takvim okolnostima trebao najvisi cin prisutne srpske vojske da u tom primeru podnese ostavku. Time bi bila bar donekle ispravljena velika sramota zadata srpskoj vojsci, koja je dosla na »megdan« Slovenskog bratstva, kako se ispostavilo samo zato da pobegne. No nista se nije dogodilo zbog takve politicke odluke, ocito ni srpski oficiri nisu vise ono sto su nekada bili. Ali se zato vec danas sa strane EU stavlja Srbiji na znanje, da se ocekuju i ekonomske sankcije Belorusiji sa nase strane, pa nesto kasnije s obzirom na spor oko Navalnija i Rusiji. Zapadni svet ima u sadasnjem trenutku potpuno pravo: »Ako nisi sa nama, protiv nas si«.
Neko bi rekao; tako ili onako plovimo ovim vremenskim brodom prema sutonu pa sto da se bas mi ispred svih podignemo iznad sivila horizonta, da umremo prvi. Voleli bi naravno danas dosta vise Sokrata, da to nije ucinio sa njegovim vlastitim zivotom.
Imati danas ceo politicki vrh koji odlucuje o buducnosti drzave uz precutnu podrsku opozicije znak je, da smo usli u poslednji deveti krug đavoljeg sveta u kojem nece vise biti mesta idealizmu, humanosti, sentimentalnosti ili žrtvi. To je znak, da i ja pripadam mrtvom svetu, gde žtrva ne postoji.
Jeste pravilno ste procitali: »ŽRTVI«.
To sto nam se sada događa tek je prirodni put sutona nase nekada tako opevane nacije. Bez obzira na politicko ili versko opredeljenje mi smo svesno taj put izabrali sa svim onim svinjarijama, koje su pratile mnogobrojna izrucenja patriota, rodoljuba stranim sudovima, kojima je jedini cilj bio unistiti svest Srba, da u njihovim venama tece krv pravde i ponosa.
Predsednici drzava, politickih partija, generali te svi oni nepodobni za novi svetski poredak od 1999 godine bez srama, stida, osecaja gresnosti predavali su se sa nase strane sudu, da se svetu pokaze nase drugo lice, novo lice izdajica, probisveta i degenerika
Taj je put svake godine bio sve oddaniji i sve brojniji, dok se konacno nije stvorio uslov, da na celo drzave velikom vecinom postavismo izdajnika, probisveta, ludaka. Drzava kao i narod postali su mesina pokvarenog maslinovg ulja. Janusovo lice vlasti konacno je poprimilo pravi oblik a da se u narodu nije pomerio ni jedan, najmanji deo bune protiv svesrpskog izdajstva svega sto je bilo nekada sveto a da je to sa Vašingtonskim sporazum prestalo da bude.
»Žrtva« je naprosto za srpski narod postala previse udaljena, previse duboka, previse…bizarna. Podsecanje na dvadeseto stolece sa epopejama velikih ratova nasih predaka, kada su mogli, da su hteli, da spoje Jadran sa Crnim morem, da pokore Bec, da zauzmu Trst… bila je previse krvava, sa puno ŽRTAVA, gde se miris krvi, baruta i smrti komesao sa svetinjama malog ali posebnog slovenskog naroda.
Slovenski marš Petra Iljiča Čajkovskog bio je poklon srpskom narodu i njegovoj celicnoj ustrajnosti pratiti put slobode i pravde do kraja svog postojanja i preko njega. Albanska golgota te proboj Solunskog fronta, odbacivanje trojnog pakta te prvi ustanak jednog naroda u svetu protiv nacizma, zversko streljanje đaka i njihovih učitelja sa strane Nemaca potvrdio je post humno »žrtvu« Čajkovskog, koji je svega za pet dana napisao kompoziciju, da bi je uznesen srpsko-ruskim patriotizmom i žudnjom za slobodom i pravdom sam dirigirao na premijeri u Moskvi.
Taj put sve do svrgavanja poslednjeg srpskog vožda nije bio napušten. »Rado ide Srbin u vojnike« prolamalo se uvek nanovo, bez obzira na žrtve, bez obzira na krv, patnju i smrt. Srbin je više iznad svega pa i svog vlastitog života cenio slobodu i pravdu, ponos i žrtvu.
Na nasu nesrecu pocetak treceg milenijuma bio je za nas presudan, posto se od tada svake godine od takvog marša slobode i ponosa udaljavamo sve vise, toliko daleklo, da se danas jedva prepoznaju odlike hrabrog , ratnickog i slobodarskog naroda.
Slovenski mars je, kako izgleda za nas postao vremenom proklet, suvise tezak, suvise udaljen. Vise volimo »da jedemo snicle i pijemo pivo«, da trazimo leba preko pogace u zapadnim zemaljima peglajuci pantalone beckoj gospodi, dok sa druge strane svojim Istocnim prijateljima pokusavamo, da utrapimo pokvarene jabuke iz Poljske te smrdljivo »austrijsko« meso iz Srbije i sve to u nase ime. Kakav prostakluk!
Pokusavamo, da se izvinemo za Srebrenicu, to isto radimo sa Krajinom, Crnom Gorom, Makedonijom, Kosovom. Verovatno bi morali, da se pripremimo za izvinjenje Sanđaku i Vojvodini.
Sada zapravo vise ne koracamo Slovenskim marsem vec janicarskim. I svi cutimo te jedemo becke snicle i pijemo nemacko pivo, dok veliki grad Beograd, kao kurva cuti na sva ponizenja, kojima smo izlozeni bas ovim danima, prokletim danima bolne samospoznaje.
Zvukovi truba, gusala, frule… zanemeli su shvatajuci anemicnost sadasnjeg srpskog drustva, koji je na ivici »prokletija« posle kojih nece vise biti uzlaznog puta, tek put u ambis sa puno vise žrtava, koje ce nam ovog puta poslati Bogovi na ime i slovo onog sto napustismo , urezanih reci u sveti stub svete zemlje, koje se odrekosmo. Dedovina, nas duh i nase reci iz kojih postadosmo stavljamo tuđem narodu na poklon. Obecanoj zemlji okrecemo leđa, žrtvujući naš ponos, ime i zavet. I kod toga postajemo izdajnici svi po redu: od političara, oficira, profesora, doktora, do celog naroda. Ono sto je najveca vrednost naseg naroda: »naša otađbina i naša bol« ostavljamo bez borbe i bez žrtve.
Srpske pravoslavne crkve bez Kosova jednostavno vise nece biti. Ona ce se u duhu raspasti istog dana, kada izgubi zavet koji je ispisan na Kosovom polju. Da li ko to shvaca danas, da li itko razume spoj duhovnosti sa svetom zemljom, koju gubimo?
Ponovimo : najvrednije napustamo bez borbe i bez »žrtve«, te mislimo da ce vreme izbrisati nasu sramotu, dok sve to radimo u ime nasih predaka. No nece biti tako, jer izdajstvo i kukavicluk uvek su prolazili gore od herojstva, ma kako to zvucalo nestvarno.
Ocito se sa nama desavaju nenormalne stvari, kada je i americki predsednik spoznao, da postajemo »bedan narod«, pa nas je tako sa pravom ponizio pred celim svetom, postupajuci sa nama kao sa »kurvom«. Nije strano, da se takva bruka bolno prenela na nase prijatelje, na jednu Ruskinju, koja je fotografijom kurve pokazala u sta se danas pretvorio neko na Balkanu.
I mi posle svega toga jos cutimo, uzivamo u rijaliti glupostima te sebe vec u ogledalu posmatramo kao zapadnu gospodu. Za dolar vise poklanjamo svetu zemlju, stvaramo Veliku Albaniju, odricemo se Rusije i Kine te prihvatamo svet germanske »debeloguzate sprdnje« i engleskog puritanskog lopovluka sa nama.
To da nema u pregovarackim redovima nijednog pojedinca, koji bi otvoreno i glasno rekao: »Izdaja«, to da takvih ocito nema ni u vojsci, kako izgleda cak ni u opoziciji nenormalan je zakljucak zbog kojeg sam ja u ovom pismu toliko prost, nekulturan i primitivan.
Naprosto ja govorim o primitivizmu, nekulturi i izdajstvu. Zar mogu kod toga da budem uctiv, kada u nama umire Slovenski marš, žrtva i ponos.
Zar neko može sa sramnom istorijom imati pravo na naciju? Ne može. Za sve što je Sveto potrebna je žrtva, što je Svetije , to je žrtva veća. Takav je bio svet odvajkada. Amin.